Dodatni šut logike do incidenta tinejdžera u Starbucksu

Ovog tjedna kruži puno o Michelle Icard, ženi koja je pozvala tri tinejdžerke u Starbucks zbog svog ponašanja, putem bilješke koju je napisala i donijela njihovom stolu. Odgovor obje strane ovoga je ogroman. Postoje oni koji je hvale zbog intervencije, a ima i onih koji sugeriraju da je ona samo odrasla gadna djevojka koja bi trebala smetnuti s vlastitim poslom.

Kao neko ko istražuje i podučava rod socijalizacija, rodne uloge, pitanja konformizam i odstupanje, i sociologija djevojaka i žena, i ono što se dogodilo, kao i kontroverza oko toga, probudili su moju znatiželju. Najviše me zanima što su roditelji i vršnjaci djevojčica rekli. Također, čitajući o Icardu, ona ima svoju djecu i pitam se kakav je njihov odgovor; da li se previjaju misleći: "Oh mama, nooooo" ili je kojim slučajem upoznaju ove djevojke i smatraju li se potvrđenom? Znaju li ti roditelji da su to bile njihove kćeri koje su ovako javno naišle na drugu odraslu osobu? Je li se to dogodilo rutinski i je li to bilo samo jednom kada su se uhvatili i suočili s činom? Da li i njihovi razrednici doživljavaju ove djevojke? Kakav bi bio odgovor djece koju su djevojke birale? Kakve bi bile njihove reakcije na Icardove percepcije i komentare širom svijeta na to? Dolazim u pitanje tankih crta koje mi kao društvo crtamo između „Potrebno je selo da odgaja dijete“ i „Ali, nemaš pravo komentirati moje dijete.“

I dalje se pitam je li i kako na te djevojke utjecala Icardova poruka. Da li im je stalo, jesu li je odbacili kao b ****, da li pretpostavljaju da je ona samo jeziva starija dama koja nije u kontaktu, osjećaju li se pomalo posramljen ili kriv, hoće li ih to ikada natjerati da promijene svoje trenutne načine, pretpostavljajući da je ovaj trenutak u Starbucksu dobar pokazatelj njihovog općeg m.o.? Najviše od svega se pitam hoće li ova poruka obavijestiti neke ili sve buduće interakcije djevojaka i kako to može utjecati na njihov stav i ponašanja poput bilo kojeg broja iskustava koje smo imali kao mlađi ljudi koji su imali određenu količinu ostanka snage kao što smo stari.

Dakle, smatram da razmišljam o tome što je Icard ispravno postupila i što je mogla učiniti drugačije što bi moglo biti još snažnije.

Na neki način mogu se povezati s Icardom. Jesam da je četrdesetoj nekoj ženi u Starbucksu neugodno i čak iznervirano vezivanje i sekiracija ponašanje. Sjećam se večeri prije nekoliko mjeseci u Starbucksu u Mount Pleasantu, u Južnoj Karolini, gdje sam pijuckao latte i pokušavao doći do posla. Ugledala sam tri djevojke kako se penju do pulta u haljinama Lilly Pulitzer i rukavicama Kate Spade i naručuju frappuccino; u pratnji njih bila je majka jedne od djevojčica, mrko gledajući poput njih, tek dvadeset pet godina starija. Nakon što su platili i dobili piće, gledao sam kako im majka signalizira da će sjesti preko kafića. Nakon otprilike petnaest minuta, djevojke su postajale sve glasnije i zauzimale sve više fizičkog i psihičkog prostora u trgovini; visoki vrisak odjeknuo je iz kupaonice u kojoj su sva trojica prošli zajedno, a onda su izašli trčeći okolo i smijanje. Sve ovo vrijeme majka je na telefonu gledala videozapise na zvučniku.

I, što sam učinio? Sjedio sam tamo, povremeno i zureći u mamu, pitajući se hoće li i kada prestati, podizati pogled i zaručiti se s djevojkama koje su pokvarile cijeli kafić. Napokon sam samo odustao i otišao jer je atmosfera za opušteno obavljanje posla bila potpuno onečišćena njihovim pravom. U svom radu profesora na fakultetu često se moram pozvati studente na njihove stavove i ponašanje. Pitam se što me je u tom trenutku učinilo manje sklonom i neugodnijom. Možda je to bila prisutnost druge majke koja nije radila ništa, a moja briga je da bi, ako bih direktno rekao djevojčicama, to stvorilo napetost s majkom. Ali, situacija mi je shvatila kako možda dajemo previše energije mladima u ovakvim trenucima.

Pa sam, kad sam prvi put pročitao vijesti o Icardu, pomislio: "Yessss, sjajna ideja, zašto nisam na to pomislio?" Ali, razmišljajući sada o ovome više, mislim da je možda bilo i drugih načina da se to riješi. Te su djevojke prožete svijetom anonimnosti koje pokreću društveni mediji; Icard je potpisala bilješku „M“ i odbacila je za njihov stol, odmah otišla, a zatim sve to objavila na vlastitoj Facebook stranici koja je skupila mnogo, i mislim puno, od pažnja. Mislim da bi Icardove riječi bile snažnije i imale više vjerodostojnosti i stvarne etike njege koju je namjeravala pokazati hrabrost da potpiše svoje ime; ona je vrlo cijenjen autor i cijenjen govornik. Budući da je javno o vlastitom iskustvu da je izdržala zadirkivanje i podsmijeh, možda je ovo bio trenutak u kojem je još uvijek mala djevojčica bila u njoj nesposobna da progovori, a ipak je željela, na bilo koji način, da ih sazove, da ih izazove na njihove bolne riječi, da se vrate na vrijeme djevojkama koje su je izazvale njezina bol. Shvaćam to.

Mislim da se Icard namjeravao kultivirati suosjecanje, suosjećanje i razmišljanje kod tih mladih ljudi, ali brinem se da način na koji je prošla nije pokazao ovim djevojkama da u potpunosti živi od toga.

Kad bih mogao djevojkama reći bilo što, bilo bi zamisliti svoje buduće sebe za pet, deset ili petnaest godina i zapitati se: "Kako se želite sjećati?"